Dan otvorenih srca

Danas sam bila u Zakladi Ana Rukavina kako bi dala krv za Registar krvotvornih matičnih stanica.
Sa radom zaklade sam upoznata od početka,a isto tako sam upoznata i što su to matične stanice.Svi mi imamo matične stanice,ali možda još netko od nas nezna da su one "lijek" koji pomaže oboljelima da ozdrave.Kod nas se ta svijest počela buditi nažalost kada je Ana Rukavina u svojoj borbi za život,tražeći odgovarajućeg donora ispričala svoju priču za novine.Nažalost ona nije dočekala da se nađe odgovarajući donor,preminula je ,a lavina ljudi se pokrenula .Cijela Hrvatska se uključila upisujući se u Registar,financijski ili volontirajući.U mojoj obitelji je tih dana vladalo izvanredno stanje.Moja mama se isto liječi od leukemije i izuzetno je to teško proživljavala.Ja sam tada imala petnaest godina i nisam previše razumjela šta se događa,samo sam se nadala da moja mama neće jednoga dana tražiti donora matičnih stanica i kojeg neće naći.
Danas su mogućnosti liječenja zahvaljujući upravo Zakladi Ana Rukavina puno bolje nego prije,jer je naš Registar,koji broji 37000 članova postao dijelom svijetskog registra.Mnogi ljudski životi su spašeni upravo matičnim stanicama od naših donora.Zvuči gotovo nevjerojatno da negdje u svijetu postoji osoba koja se podudara sa nekom osobom iz naše zemlje i da joj može pomoći da ozdravi.
Isto tako sam fascinirana spoznajom da svi mi zdravi ljudi nosimo "lijek" u sebi i to lijek koji je nama doslovno višak,jer svatko od nas ima previše matičnih stanica i ništa nam se neće dogoditi ako doniramo jedan dio nekome kome će to spasiti život.
Prethodne dvije godine nekako su mi bile potrebne da to sve malo bolje shvatim i evo danas sam postala potencijalna donorica matičnih stanica.U izjavi za Tv sam rekla da je osjećaj fantastičan,a da će još bolji biti ako nekome budem mogla na taj način pomoći.
Za kraj bih samo rekla da u ovo vrijeme darivanja koje je pred nama, da darujemo jednu epruveticu krvi za tipizaciju tkiva za Registar krvotvornih matičnih stanica.

                                                                       sara

sara by princess

Kad sam se odlučila pisati blog,naravno morala sam mu dati naziv.Tu za mene nije bilo dileme,jedini koji se nametnuo sam od sebe kad sam ja u pitanju je bio "princess".Ne zato što se ja smatram nekakvom princezom,ili što tako živim,nego zbog značenja moga imena.Ovo pišem sada,a možda sam trebala u prvom postu.Ime Sara na Hebrejskom(židovskom) jeziku znači "princeza".
To me prati od rođenja,kada su moje roditelje,a kasnije i mene samu,sve do danas ispitivali o porijeklu moga imena i njegovu značenju.
Ime Sara su mi roditelji dali zato što im se sviđalo,a ne zbog njegovog značenja,a nema veze niti sa religijom i Starim zavjetom u kojem piše da se Abrahamova žena zvala Sara.

To sam isto čula sa raznih strana,ali eto ja sam samo Sara,koja ima svoju priču,ispričanu u ranijim postovima.Čak i ova fotografija ne prikazuje klasičnu princezu,niti religijsku,već jednu baš poput mene,koja voli spavati,ali ne na zrnu graška poput one iz bajke.

                                                                     sara

Neke nove Pepeljuge

Danas je već svima poznato koliko žene obožavaju cipele.To se u većini slučajeva odnosi na više različitih modela cipela.Ja sam jedna od tih koja u svojoj kolekciji obuće imam sve vrste,od balerinka,pa do čizama preko koljena.Naravno sve ih obožavam i obuvam ih ovisno o prigodi.
Za prijepodnevni obilazak grada uglavnom su to cipele nižih potpetica,balerinke,tenisice ili gležnjače s potpeticom do šest centimetara.Za neke druge prigode kao što je odlazak u kazalište ili koncert uvijek biram cipele s visokom potpeticom,pripasane odjeći.
Danas imamo na izbor jako puno modela cipela,što me izuzetno veseli,a i cijene su različite pa si svatko od nas može priuštiti svoj model prema mogućnostima ili željama.
Ja volim trendovske,a opet na neki način klasične.Jako mi je važno da izgledaju lijepo,da su fino izrađene i naravno da su udobne za nošenje. Ovo zadnje nije uvijek u skladu sa izgledom cipele,pa se zna dogoditi i pokoji žulj,ali za sad me to nikad nije pokolebalo u kupnji sljedećeg para.Pokazalo se da cijena i brend na žalost ne garantiraju i udobnost,barem ne uvijek .

Početkom godine se na veliko počeo najavljivati povratak cipela sa špic završetkom i tankom potpeticom.To je bio dobar razlog da tokom proljeća i ljeta pronađem nekoliko modela u različitim bojama, da se nađe.Gore na slici su neke od njih,uglavnom u klasičnim bojama.

Uz te  špic s visokom potpeticom  su se našle i prekrasne CLOX crne balerinke o kojima sam već pisala.Baš te cipele su odličan izbor za moderne pepeljuge.Jako su ugodne za nošenje,prekrasno izgledaju,a imaju i sat, tako da uvijek kad smo u njima znamo koliko je sati i kad će ponoć,tojest kad moramo krenuti.

                                         

                                                                  sara

Lauba-CAP

            Svake godine pratim događanja na modnoj sceni kako domaćoj,tako i svijetskoj.To nije ništa čudno jer mi je to struka,a moglo bi se reći i cijeloj mojoj maloj obitelji tj. mojoj mami i meni.     
Mama je naravno glavna u izradi odjeće još od kad je radila za Branku Donassy,pa preko drugih renomiranih hrvatskih dizajnera,a ljubav prema modi je prenijela i na mene.
Facebook nam je olakšao da gotovo svakih sat vremena dobivamo nove postove vezane uz Cro A Porter i mogućnost komunikacije izravno s dizajnerima i drugim sljedbenicima modnih događanja.
Ja već dvije godine nisam u živo pratila revije,ali prije dva dana se to na moje veliko veselje promijenilo i to zahvaljujući prelijepim CLOX cipelama i njihovoj dizajnerici Mii Marić,koja je svojim fanovima omogućila da zadnji dan revije pratimo uživo.Na tome sam joj jako zahvalna,jer je

atmosfera bila odlična,a dizajneri fantastični.
Reviju je otvorila Ivona Martinko s prekrasnim modelima od lana,dok su manekenke na nogama nosile prekrasne salonke CLOX.Zatim su slijedili modeli Jelene Aleksić,pa Etne Maar s prekrasnom pleteninom i za kraj Tomislav Bahorić s kolekcijom za dečke,izuzev jedne cure.
Meni su sve kolekcije bile odlične,jer su bile izrađene uglavnom od prirodnih materijala i u tamnim bojama, koje i sama najviše koristim.
                         Sve u svemu jedna izuzetno lijepa večer u kojoj sam upoznala dizajnericu CLOX cipela,jednu prekrasnu mladu djevojku kovrčave kose.                                                                         

                                                                                                                                                                                                                                              Sara                                                       

CLOX

Obožavam lijepe i pomalo drugačije stvari.Nebitno dali je riječ o odjeći,obući ili nečem drugom.
Ali kad je o obući riječ,onda ipak malo više volim da je drugačija i upravo zato sam bila presretna kad sam ugledala nešto sasvim drugačije.Bile su to cipele sa satom i to pravim,funkcionalnim.
To su bile cipele s visokom potpeticom,izgledale su mrak,a ja sam bila uvjerena da se radi o nekom stranom dizajneru koji je meni nedostupan. Cipele mi doslovno nisu izlazile iz glave i onda sam jedan dan dobila post u kojem je bio intervju sa dizajnericom CLOX cipela.Oduševljenju nije bilo kraja kad sam saznala da je dizajnerica iz naše zemlje.
Cloxsice su stalno bile u mojoj glavi,ali sa željom da su balerinke i evo ga želja mi se ostvarila.
Dizajnerica Mija je napravila cipelice i za nas koje ne nosimo tako često visoke potpetice.

Kad sam bila vrlo mala djevojčica svake moje nove cipele bi spavale pored mene,mislim da će i moje nove Cloxice neko vrijeme biti stalno pored mene,čak i dok spavam,jer ih jednostavno obožavam.

Job and sleep

Prvi kolovoza je datum kad ljudi obično odlaze na godišnje odmore,a meni je taj dan ove godine započeo radno.Uzbuđenje zbog novoga posla je izostalo zbog ranojutarnjeg buđenja.Nemam riječi kojima bih opisala svoje stanje u šest ujutro.Jednostavno spavam.Bez obzira što večer prije odlazim na vrijeme u krevet,spavanja nikad dosta.Sreća ,pa se do autobusne stanice potpuno razbudim,pa na posao dolazim fit.Nadam se da ću se vremenom priviknuti i da mi to buđenje neće stalno biti tlaka. Divim se ljudima koji briju cijelu noć,a drugi dan su cool.Ja se mogu jedino nadati da ću se vremenom naviknuti na ranojutarnje buđenje i da će mi to postati normalno ili  možda ne :( .

         U svakom slučaju vrijeme će pokazati,a ovaj post posvećujem svim velikim spavalicama.

+35

Ljeto je moje omiljeno godišnje doba,ali kad živa u termometru pokaže brojku višu od tjelesne temperature,onda si poželim rashlađivanje od barem deset stupnjeva.To je nevjerojatno ,gotovo cijelu godinu razmišljam o ljetu,atmosferi,obleki,a na kraju je ovih dana totalna fjaka.Sad jedva čekam kakvo takvo rashlađenje,a da nije samo klima uređaj,jer kad se mora na užareni asfalt, poželim živjeti na sjevernom polu.No bez obzira, ljeto je i potreba za ljetnim haljinicama ne prestaje,a ova je nastala prije dva dana.Taman za +35.

Nogomet i ja

         Počelo nogometno ludilo.Obožavam nogomet,a pogotovo Hrvatsku nogometnu repku.Navijački rekviziti su spremni.U mom slučaju dominantnu ulogu ima višeslojna suknja u crveno bijeloj boji,naravno s neizostsvnim kockicama.CD s navijačkim pjesmama je isto tako spreman,da i glazbom označim svaki gol naše repke ili početak i kraj svake tekme.Našoj repki želim da idu do kraja,a nama navijačima puno adrenalina i super atmosfere koja ovih dana vlada.

Još nisam zapela

         
Već mi je dvadeset,a mnoge stvari ,pa tako i osjećaj zaljubljenosti,za mene je totalna nepoznanica.Moje kolegice iz škole,sve redom su bile po nekoliko puta zaljubljene.Ja do danas nisam upoznala taj osjećaj.Tako da neznam niti kako je to imati"leptiriće" u trbuhu.O tim stvarima čak niti ne razmišljam,sve dok me netko na to ne potakne.Teško sklapam i prijateljstva,a za ljubav još ima vremena.
Trenutno mi je jako važno imati dobrog prijatelja.Mislila sam da u dvadesetima ljudi već mogu procijeniti skim se može fino i kvalitetno komunicirati.Iskrenost mi je najvažnija,ma koliko brutalna bila.
Mogu podnijeti dobru zafrkanciju,ali ako je zločesta,a često je,onda se zatvaram u sebe i moje samopouzdanje treba neko vrijeme za oporavak.
Moj najveći problem je što beskrajno vjerujem ljudima oko sebe i nikad mi nije bilo važno koje su vjere,rase ili koliki im je imovinski status.Jednostavno u svima vidim samo dobro,premda sam se već jako puno puta prevarila u tim osjećajima.
                                         Bez obzira na to još uvijek vjerujem da ima divnih ljudi,a možda se jednoga dana zbog nekog pojave i oni već spomenuti "leptirići" u trbuhu.U svakom slučaju do sad još za nikog nisam zapela i trenutno mi tako i odgovara ili dok se ne dogodi.                                                                                                                    


                                                                     sara

Plavo-bijelo

                  Plavo-bijela kombinacija,asocira na more i mornare,na ljeto i tople dane.Nešto u čemu se osjećam fantastično.Definitivno podiže raspoloženje.Svake godine ponovo me razvesele te dvije boje.Ovog proljeća sam napravila jednu predivnu suknju,koja se fantastično kombinira sa plavo-bijelim balerinkama.

Proljeće

                          Evo ga,stiglo je proljeće.Obožavam toplije i suncem obasjane dane.Dani su duži i sve je nekako svijetlije,naravno da se sa toplijim vremenom promijenio i način odijevanja.Zbog toga sam jako sretna,jer imam tonu finih krpica za proljeće.Napokon su iz ormara izašli baloneri u svim bojama(žuti,plavi pa nekoliko bež),kožne jakne,haljinice,šosići.Svakodnevno kombiniranje različitih kombinacija me posebno veseli.Naravno uz to su potrebnei odgovarajuće cipele i torbe kojih nikad dosta.
Upravo ovih dana sam nabavila neke nove tkanine od kojih će nastati nešto zgodno,proljetno. Obavezno će se ovog proljeća naći dosta mornarskih kombinacija,koje mi se jako sviđaju,kao i majice s printom.Od sto cipela u mom ormaru još jedino se nisu našle tenisice All star,ali nekako mi se čini da će se možda i one uskoro pojaviti.Nosim čak i bajkerske čizme,a starke sam nosila kao mala djevojčica.Mislim da je vrijeme da se ponovo nađu u mom ormaru,dobro će doći za izlete ili neki otkačeni tulum.
Za slijedeći post ću pripremiti nove fotke.

Tvornica "Blefer"

                 6.3.2012. Skaut i ja.E,da to se zove napredak,barem što se mene tiče.Došla sam na promociju novog albuma mog omiljenog benda Skaut i ostala do samog kraja.Ovaj put sam bila puno opuštenija i jako sam se lijepo provela.Moram napomenuti da je moj uspjeh opet bio djelomičan, jer sam na promociju došla u društvu mame.Naravno moj bratić koji mi je obećao da će svakako ići, na kraju nije mogao.Nema pojma što je propustio,svirka je bila odlična.Dečki su počeli svirku sa pjesmama sa prošlog albuma,što mi je pasalo,jer sve pjesme znam,pa onda nešto novih koje nisam do sada čula ali su odmah jako dobro legle u moje uho.
Iz pjesama pršti energija, koja mene diže na neki poseban način.Godinama sam vrtila taj jedan jedini CD,a sad je doma i drugi,malo drugačiji,nekako sporiji,ali opet pun odlične svirke i odličnih tekstova.
Kako mene već svi znaju kao povučenu i tihu osobu,na albumu se našla i jedna pjesma koja me u potpunosti opisuje,a riječ je naravno o "crnoj rupi".Tu pjesmu sam prvu čula još prošle godine i moram priznati da mi još uvijek nekako najbolje leži.Nadam se da će i ostale ući u uho ovih dana,jer se cd ne prestaje slušat.
U svakom slučaju to je bila jedna fantastična večer.Dečkima želim da uspješno predstavljaju "Blefer" i dalje,da ga čim više ljudi čuje i da dolaze na svirke.

      Ovaj post bih mogla završiti sa zaključkom,da sam od "Sobe" do "Tvornice" jako napredovala.

Sunce

                Konačno,nakon dugo vremena pojavilo se Sunce.Obožavam sunčane dane i osjećam se fantastično.
Naravno da sam odmah iz ormara izvukla nešto kraće jaknice i veselije kombinacije odjeće.
Čak niti povremena kiša mi nije pokvarila raspoloženje.Voljela bih kad bi lijepo,sunčano i toplo  bilo tokom cijele godine.Treba još malo vremena pa da se cijela priroda probudi iz zimskog sna,pa da cijelokupni dojam bude lijepši.Sunčani dani u meni bude pozitivnu energiju i nekako imam dojam da su i svi oko mene nekako bolje volje.Takvo stanje na žalost potrajat će do pojave prvih alergena iz prirode, na koje sam na žalost osjetljiva,pa mi to svake godine pokvari ovu početnu sreću zbog pojave više sunčanih dana.Tako je kako je,nastojat ću uživati u svkom lijepom danu i svaki dan smišljati neku novu odijevnu kombinaciju,koja će me dodatno uveseljavati.Voljela bih kad bi svi ljudi na Svijetu bili sretni kad ih ujutro probudi Sunce.

Srčeko

                Dan kad se slavi ljubav,meni je uvijek na neki način simpatičan i veseo,zato što su svi (ili dosta njih) oko mene pozitivnog rasoloženja,Svejedno je da li je riječ o zaljubljenima ili samo o tome da se ima još jedna tema za razgovor u ova tmurna,recesijska i zimska vremena.Izlozi u gradu već su dva tjedna ukrašeni crvenim srčekima i simpatičnim porukama ljubavi.Ja osobno nikada za taj dan još nisam imala prigodu nekome darovati niti svoje "srce",a niti od plastike ili papira,ali se zato u mojoj sobi u te dane uvijek nađe pokoje srčeko od tkanine ili papira.Nisam još nikad bila zaljubljena i neznam da li će mi taj dan nešto više značiti kad se zaljubim,ali za sad mislim da je lijepo barem za one ljude kojima to nešto znači da takav dan postoji,a za ostale da vole i ljube svaki dan.

Koncentracija

       Polarna hladnoća je zahvatila našu Zemlju,a ja se moram ustajati u ranu zoru.Pospanost i slaba koncentracija me muče danima.Divim se ljudima koji mogu savršeno funkcionirati u svim okolnostima i jedino što me barem malo može utješiti je da je ovih poput mene dosta.Svako jutro u tramvaju srećem pospance i zijkevalice.Uz sve to stalne promjene temperature,kad se izlazi iz kuće ili tramvaja na hladnoću,pa opet u zatvoren prostor,kod mene se javlja umor,pospanost i dekoncentriranost.
Taj problem me muči od rođenja.S godinama se malo smanjilo,ali i dalje me usporava u svakodnevnom funkcioniranju.Kronični manjak energije, pokušavam nadoknaditi kvalitetnom prehranom i popodnevnim odmorom.Tu mi još dosta pomaže slušanje glazbe.Uglavnom rock i pop glazba me može razbuditi,a pogotovo moji omiljeni bendovi.Definitivno bez glazbe ne bih mogla zamisliti život,ali opet ništa poslije pola noći,jer sam drugi dan totalno nefunkcionalna.Jedva čekam proleće,jer mi se onda energija poveća i puno bole funkcioniram i koncentracija je bolja,a i rezultati rada.Znam da nisam jedina koja na taj način funkcionira,pa nam svima želim da izdržimo ovu fjaku.

Zima je

                        Početak je tjedna,a isto tako i početak moje šestomjesečne edukacije.Svaki početak za mene je jdno stanje kad  sam sva u brigama hoću li ja to moći,hoće li sve biti kako treba ...
No ovaj put je barem za početak sve uredu,ali me je šokirala polarna hladnoća. Zima mi je inače doba godine kada bi se zavukla pod poplun i prespavala sve do proljeća,kao medo.Ali ništa od toga,nego svako jutro ustajanje u ranu zoru,pa na ovu hladnoću.Taman sam zimsku garderobu obnovila sa zgodnim kratkim jaknicama,za one temperature malo iznad nule,kad ono došla debela hladnoća.Sva sreća pa od sto zimskih jakni imam i jednu za polarnu hladnoću.Šal i kapa su za mene do sada bili predmeti koje sam izbjegavala,jer ih ne volim,a ako se ova hladnoća još pojača mislim da ću morati i njih staviti na sebe.
Nadam se da će ova zima ipak kratko trajati,pa ću ja brzo uskočiti u svoje male,zgodne jaknice i vruće hlačice,a do tada pa pa.

Od haljine do haljine

               Od haljine do haljine,od albuma do albuma,to su sva moja druženja s dragim ljudima.Nekako kao da živim u sasvim drugom svijetu.Nije da ne pokušavam to promijeniti,ali nekako neide.Pojavi se tu i tamo neka od cura zbog neke haljine i kad haljina bude gotova,najčešće se ne vidimo do slijedeće takve prigode.
Od sto poruka i pokušaja za neku kavicu,na kraju od kave ne bude ništa.
Lako je meni s haljinama i tim finim užitcima vezanim uz odjevanje i modne dodatke ,ali naći se sa ekipom i otići na neko događanje jako teško.Do sljedećeg događanja imam dovoljno vremena za pripremu i nadam se da ću uspjeti,ne samo pojaviti se,već i ostati neko vrijeme,a možda mi se pruži prilika pa i upoznam nekoga,novog,zanimljivog.Volim zanimljive ljude,koji se vole zezati,slušati rok glazbu,zrače pozitvnom energjom.Ima ih na tisuće,a od mene su nekako miljama daleko.
                Od moje silne želje za promjenama,možda se i dogode,prije ili kasnije,a do tad se vidimo.Pa,pa.

Novi početak

             Ovo je vjerojatno jedini post u kojem sam naslov govori nešto normalno,s čim se svi ljudi po nekoliko puta u životu sretnu.Međutim nisu svima novi počeci isti.
Završilo je formalno obrazovanje,dok sam išla u školu društveni i socijalni kontakti su bili koliko toliko dobri,ali danas od kontakata nije ostalo gotovo ništa.Da bi se izvukla iz društvene izolacije otvorila sam prije ovog bloga ,profil na facebooku,što mi je pružilo mogućnost da obnovim neka prijateljstva iz djetinjstva,škole ali i neka nova.Sve to ide jako teško,ali polako ide.
Obožavam glazbu,a jedan moj prijatelj svira gitaru u rok grupi Skaut,nismo se vidjeli nekoliko godina ali me je pozvao na jednu promociju na koju ja nisam mogla otići,a razlog je bio taj što se nisam imala hrabrosti tamo pojaviti sama.Nevjerojatno neki bi rekli. Godinama čekam tako nešto i na kraju nisam spremna.
Evo šta se dalje događa u mom životu,nije prošlo niti mjesec dana od pozivnice za prvi ivent,evo ga već pzivnica za drugi.Moj dragi prijatelj koji mi šalje pozivnice ,čiji sam ja najveći fan nema pojma što ja proživljavam.
Imam još par dana do tada ,nadam se da ću do tada steći dovoljno samopouzdanja da obučem nešto zgodno za tu prigodu i pojavim se na toj svirci .Svim srcem to želim,ali neka kočnica u meni ,koju vučem iz prošlosti mi neda da se tomu veselim onako kako bi to jedna mlada osoba koja obožava tu vrstu glazbe trebala.
Nadam se da ću moći otići .Znam da moram uložiti ogroman napor,ali nadam se da ću uspjeti.

...početak se nastavlja.

       Iza mene su godine,koje su bile izuzetno teške,što zbog loše uređenog sustava obrazovanja koji nas pokušava staviti sve u iste okvire,što zbog socijalne politike,koja mi je onemogućila obrazovanje "po mjeri ".
Sada znam ,da se moram uključiti u sve institucije za zaštitu prava djece na humano obrazovanje.
Kroz cijelo moje obrazovanje moja mama je pokušavala upozoriti na taj problem,ali evo ja sam službeni dio obrazovanja završila,a od pokušaja moje mame da država konačno riješi ta pitanja nismo se maknuli s mjesta.
Od novog ministra očekujem više.LJudi koji su izvan okvira (+ ili -)moraju imati bolje uvjete obrazovanja.
Svakodnevno čitamo priče o zaštiti životinja,o tome kako je pomagati "IN",a šta je sa djecom.Vjerujem,da svi koji bi pročitali prethodnu rečenicu da bi pomislili na nezbrinutu djecu.Ne,mislim upravo na djecu koja žive u svojoj obitelji.Djeca koja žive samo s jednim roditeljem nemogu raspolagati svojom imovinom do punoljetnosti,čak niti roditelj kao skrbnik na to nema prava,jer država raspolaže tom imovinom i stavlja blokadu na sve što imate.
Od nove ministrice za obiteljska i socijalna pitanja isto očekujem rješavanje tih pitanja,naravno u korist djeteta,ali ne na taj način da ga država štiti od vlastitog roditelja ali ne i od gladi (brutalno ali je na žalost tako).

Još smo na početku

Ja sam jedna od onih koja se teže izražava i teže uspostavljam kontakt sa drugim ljudima,ali to je već poznata stvar kod ljudi sa disleksijom i još ponekim laganim disfunkcijama.Moram reći da bez obzira što se u svijetu ljudima s tim teškoćama pristupa na jedan human,nediskriminirajući način,kod nas to nije tako.
Pokušava nas se integrirati u sustav redovnog obrazovanja,međutim to vrijedi samo za osnovnoškolsko obrazovanje.A i tamo to funkcinira tako da u stvari sve učite doma,jer vam se u školi učitelji nemaju vremena,a dok sam ja bila učenica učitelji nisu bili dovoljno educirani (nadam se da je danas nešto bolje).
E,onda dolazi najveći problem.Upis u srednju školu,a tamo nema prilagođenog programa,niti individualnog pristupa učeniku.Od strane profesora,pedagoga,ravnatelja dobivate uvijek isti odgovor,prebacite se u neku nižu
odgojno obrazovnu ustanovu ili odustanite od daljnjeg obrazovanja ,jer ono u našoj zemlji ionako nije obavezno.
Ja sam imala sreću da je moja mama činila sve da ja ostanem u sustavu orazovanja,bez obzira koliko nas to iscrpilo (psihički,fizički,financijski)

Mama je bila učiteljica,ali i prijateljica.Ljudi poput mene nažalost najčešće nemaju prijatelje.Deset godina sam se bavila suvremenim plesom,ali ne zato što sam talentirana,već zato da poboljšam motoriku i držanje jer sam sate i sate provodila učeći.Za svladavanje gradiva trebalo mi je triput više vremena nego ostalim učenicima.
Danas je to iza mene iako znam da ću stalno morati učiti, to ipak neće biti u ovako loše uređenom obrazovnom sustavu.Pokušavat ću uz rad sama financirati neka dodatna znanja ,koja me neće slomiti,a do tad ću pokušati steći barem jednu prijateljicu,kojoj neće biti važno na kom sam faksu i kolko stranih jezika govorim.
                    Imam ja još puno za reći,pa se vidimo!

Početak!

E da,to sam ja,Sara.Dugo mi je trebalo da se odlučim na pisanje bloga ali mislim da ću na taj način pomoći sebi,a možda i drugima.Od rođenja sam pomalo drugačija.Tiha,mirna,samozatajna.Uvijek mi je trebala podrška roditelja zbog slabog samopouzdanja,a tako je i danas,bez obzira što sam nedavno navršila dvadeseti rođendan.  Moj svijet su od malih nogu bili papiri,bojice i samo meni prepoznatljivi crteži,a danas su to već zgodni crteži simpatičnih (opet na moj način)modela u zanimljivim opravicama.To je moj način izražavanja.Obožavam sve štoje vezano za odijevanje.Jako volim,lijepu,finu i kvalitetnu odjeću.Naravno to je jedina stvar na svijetu s kojom nemam problema,jer sam se obrazovala za modeliranje i izradu odjeće.