Ja sam jedna od onih koja se teže izražava i teže uspostavljam kontakt sa drugim ljudima,ali to je već poznata stvar kod ljudi sa disleksijom i još ponekim laganim disfunkcijama.Moram reći da bez obzira što se u svijetu ljudima s tim teškoćama pristupa na jedan human,nediskriminirajući način,kod nas to nije tako.
Pokušava nas se integrirati u sustav redovnog obrazovanja,međutim to vrijedi samo za osnovnoškolsko obrazovanje.A i tamo to funkcinira tako da u stvari sve učite doma,jer vam se u školi učitelji nemaju vremena,a dok sam ja bila učenica učitelji nisu bili dovoljno educirani (nadam se da je danas nešto bolje).
E,onda dolazi najveći problem.Upis u srednju školu,a tamo nema prilagođenog programa,niti individualnog pristupa učeniku.Od strane profesora,pedagoga,ravnatelja dobivate uvijek isti odgovor,prebacite se u neku nižu
odgojno obrazovnu ustanovu ili odustanite od daljnjeg obrazovanja ,jer ono u našoj zemlji ionako nije obavezno.
Ja sam imala sreću da je moja mama činila sve da ja ostanem u sustavu orazovanja,bez obzira koliko nas to iscrpilo (psihički,fizički,financijski)
Mama je bila učiteljica,ali i prijateljica.Ljudi poput mene nažalost najčešće nemaju prijatelje.Deset godina sam se bavila suvremenim plesom,ali ne zato što sam talentirana,već zato da poboljšam motoriku i držanje jer sam sate i sate provodila učeći.Za svladavanje gradiva trebalo mi je triput više vremena nego ostalim učenicima.
Danas je to iza mene iako znam da ću stalno morati učiti, to ipak neće biti u ovako loše uređenom obrazovnom sustavu.Pokušavat ću uz rad sama financirati neka dodatna znanja ,koja me neće slomiti,a do tad ću pokušati steći barem jednu prijateljicu,kojoj neće biti važno na kom sam faksu i kolko stranih jezika govorim.
Imam ja još puno za reći,pa se vidimo!
Nema komentara:
Objavi komentar