Dvanaesti mjesec je mjesec kada ima dosta datuma prigodnih za poklone. Ja sam jedna od onih koja sam u tom mjesecu rođena,pa je to za mene još jedan dan za primiti poklone.Moram priznati da nisam osoba od velikih očekivanja,razvesele me sitnice. To može biti čokolada,neka dobra glazba...
Najljepše poklone si poklanjam sama,ne da od drugih nisu ok,ali ovi koje sama poželim i kad mogu si ih priuštim donose mi poseban razlog za veselje koje volim podijeliti sa nekim ljudima.
Pokloni koje si sama poklanjam su vrijedni iz još jednog razloga a taj je da su jako željeni i dugo moram štedjeti da si ih priuštim.Sreća zbog ostvarenog je ne opisiva. Takva sam od malena. Svaka takva stvar koja mi se ostvarila obično nekoliko dana "spava" pored mene :)
Uskoro ću navršiti dvadeset peti rođendan i za četvrt stoljeća sam si poklonila moje omiljene CLOX cipele,ali ne bilo koje,već dugo željene crne salonke. Naravno da spavaju pored mene,a po danu ako nisu na mojim nogama onda su na "oltaru" želja. Morala sam složiti posebno mjesto za njih da su mi stalno pod okom. Mogu reći da se svi moji pokloni koji se poklanjaju ovaj mjesec nalaze u okrugloj kutiji CLOX. Ne trebam tortu niti bor,sa Cloxicama imam sve, dodam samo koju svijećicu i lampice i to je to.Rođendansko-Božićno slavlje za mene je već počelo.
Svima želim da doživljaj darivanja osjete na svoj način.Svaki može biti poseban,važno je uživati.
Najbolje od svega je kad uživš u malim stvarima.Recimo danas sam čula novu pjesmu koja je u meni pokrenula jednu dobru energiju.Osjećaj je fantastičan kad ti ne treba puno da se ta energija počne širiti dalje i prenositi na ljude oko mene.Moram priznati da i inače glazba u meni pokreće tu neku pozitivnu vibru.Znam neke ljude koji jedino uz glazbu mogu izvrsno funkcionirati i obavljati poslove.Dok s druge strane neke ljude pokreće sasvim nešto drugo,kao naprimjer cure moje dobi mogu satima šopingirat ili sate provoditi pred ogledalom i šminkati se.Ja od šopinga dobijem migrenu a šminkati se uopće ne znam.Radim to jednom do dva puta godišnje i u tome uopće ne uživam i jedva čekam da to malo farbe skinem sa sebe.Najveća i jedina promjena koju sam učinila na sebi je da sam promijenila boju kose.Promjena je drastična i za sve oko mene šokantana,jer svi koji me poznaju,znaju da nisam sklona promjenama.I samu sebe sam iznenadila,ali moram priznati da se jako dobro osjećam kao plavuša,a koliko će dugo trajati ta promjena ne znam.Jedino ne bih voljela da opet treba proći dvadeset pet godina do slijedeće promjene.Mama me nagovara da si napravim tetovažu preko jednog ožiljka na ruci,ali za to stvarno nemam hrabrosti.No nikad se ne zna možda će uskoro upravo tatoo biti slijedeća intervencija na meni ili će ipak čekati do pola stoljeća mog života ,ako ću promijene raditi svakih 25 godina :)
Evo nastavka na zadnji post.Vrlo je zanimljivo,barem meni dok razmišljam o tome kako su me neki frendovi iz kvarta počeli primjećivati,pa pozdravljati,pa onda pomalo samnom i komunicirati.Cijelo vrijeme mi je to godilo,čak ponekad i zabavljalo,jer se uvijek sjetim kako me do nedavno nisu niti primjećivali.Neke drage ljude iz mog djetinjstva isto neko vrijeme nisam vidjela i sada su se sasvim slučajno pojavili u mom životu.Povremeno se srećemo na nekim događanjima.Svaki susret je jako srdačan i onako rekla bih normalan,frendovski.
Međutim kako ta komunikacija postaje opuštenija,srdačnija ili ja možda neznam pravi izraz za to,primjećujem određenu distancu kod nekih ljudi.Imam dojam kao da se boje neke normalne komunikacije samnom.Ja sam svjesna da se danas više nego ikad (ma koliko se pričalo o "ne ignoriraj,ne diskriminiraj" to se ipak na neki način osjeća u društvu.Zbog toga sam isto tako svjesna svog mjesta u društvu,ali kako sam odraslija sve više ta svijest da me se ljudi boje zbog toga jer nisam na nekom "njihovom nivou" ma što to podrazumijevalo,znam da neću moći ostvariti pravo prijateljstvo s tim ljudima.Govorim samo o prijateljstvu,jer mislim da se neki od tih ljudi boje samnom zbližiti,da se ja eventualno nebih u nekoga zaljubila.Iako do sad još nikad nisam bila zaljubljena,taj osjećaj mi je za sad nažalost nepoznat,znam da se nesmijem zaljubiti u nekoga od ovih ljudi kod kojih osjećam da su pomalo na distanci.Uostalom u takvu osobu se nebih niti mogla zaljubiti,jer znam, ja nisam za njih,odnosno oni za mene.Kroz odrastanje sam prošla dosta toga da znam gdje pripadam,ali se pitam do kad i koliko još te neke diskriminacije.
Pitam se kakvo smo mi to društvo i sve više se čudim kad pročitam da je netko u vezi s nekim tko ima nekakav hendikep.To je valjda toliko rijetko,kao kad pročitaš da je netko u našoj zemlji dobio posao.Već isfurana usporedba,ali takav dojam imam.Onaj frendovski hag & kiss ja mogu samo sanjati ubuduće,tako se pozdravljalo samo u početku,a sad s pola metra ili rukovanjem,kao da se prvi put vidimo ili da smo neki poslovni partneri.Nemogu vjerovat,ko' da imam neku "kugu" ili kaj.?
Dođe mi da nosim transparent na kojem piše "ljudi nebojte se neću se zaljubiti ako smo frendovi"
(vrijedi i za cure i dečke,jer kaj ja znam kaj si ko misli i brije).
Nekako mi se čini da sam opet na nekom početku traganja za frendom ili frendicom,ali onom/onim pravim,jer ovo do sad je nešto,ali nikako normalno.Vidjet ću kako će se stvari dalje razvijati i hoće li doći do kakvih promjena.U svakom slučaju ja sam spremna na promjene,a nažalost već navikla i na distance,pa i diskriminaciju.
Evo nakon dosta vremena,novi post.Već duže vrijeme pokušavam shvatiti neke promjene koje sam primjetila,a odnose se na mene.Živim u kvartu u kojem sam išla u vrtić i školu i uglavnom su tu i svi ljudi s kojima sam se sretala sve te godine.Za većinu njih ja sam bila gotovo neprimjetna,sve do nedavno.Već sam pisala o tome da sam vrlo povučena i samozatajna osoba i vjerojatno sam zbog toga ljudima nezanimljiva.Većina mojih kolega s kojima sam išla u vrtić i školu bi prolazili pored mene kao da nepostojim.Najčešće su to ipak bili dečki.Jednostavno me nisu doživljavali,čak do te mjere da sam s nekima od njih svakodnevno išla istim putem do škole,a da me nikada nebi niti pozdravili ili odzdravili na moje "bok".Ja sam cijelo vrijeme primjećivala njihovu normalnu komunikaciju sa drugim frendicama iz razreda i kvarta i u sebi vrištala" i ja sam tu".
Na moju žalost s godinama sam se još više povukla u sebe,tako da sam kroz cijelu srednju školu prestala obraćati pažnju na to što me nitko ne primjećuje.
Prije nekoliko mjeseci su se stvari odjedamputa počele mijenjati,neki dečki iz kvarta su me počeli primjećivati i pozdravljati.Ostala sam u čudu, od kud sad ta promjena.Godinama ništa,a sad kao da nism više prozirna.Neki se nisu zadržali samo na pozdravu,nego čak izmijene koju riječ,onako usput.
Stalno razmišljam o tome ali nemogu još uvijek skužiti o čemu je riječ.U mojem ponašanju se ništa nije promijenilo,ostala sam ista kao i prije,tiha,mirna i povučena,no kod nekih je očito došlo do nekih promjena.Neznam dali je tu riječ o odrastanju ili nečem drugom,u svakom slučaju jako mi je to sve skupa zanimljivo.Osjećam se na neki način kao pobjednik.Svaki put kada me netko od tih ljudi koji me nisu doživljavali pozdravi ja danas u sebi vrištim "yesss" i gorim od želje da ih pitam gdje su bili do sada,jer ja sam cijelo vrijeme bila tu.
Danas sam bila u Zakladi Ana Rukavina kako bi dala krv za Registar krvotvornih matičnih stanica.
Sa radom zaklade sam upoznata od početka,a isto tako sam upoznata i što su to matične stanice.Svi mi imamo matične stanice,ali možda još netko od nas nezna da su one "lijek" koji pomaže oboljelima da ozdrave.Kod nas se ta svijest počela buditi nažalost kada je Ana Rukavina u svojoj borbi za život,tražeći odgovarajućeg donora ispričala svoju priču za novine.Nažalost ona nije dočekala da se nađe odgovarajući donor,preminula je ,a lavina ljudi se pokrenula .Cijela Hrvatska se uključila upisujući se u Registar,financijski ili volontirajući.U mojoj obitelji je tih dana vladalo izvanredno stanje.Moja mama se isto liječi od leukemije i izuzetno je to teško proživljavala.Ja sam tada imala petnaest godina i nisam previše razumjela šta se događa,samo sam se nadala da moja mama neće jednoga dana tražiti donora matičnih stanica i kojeg neće naći.
Danas su mogućnosti liječenja zahvaljujući upravo Zakladi Ana Rukavina puno bolje nego prije,jer je naš Registar,koji broji 37000 članova postao dijelom svijetskog registra.Mnogi ljudski životi su spašeni upravo matičnim stanicama od naših donora.Zvuči gotovo nevjerojatno da negdje u svijetu postoji osoba koja se podudara sa nekom osobom iz naše zemlje i da joj može pomoći da ozdravi.
Isto tako sam fascinirana spoznajom da svi mi zdravi ljudi nosimo "lijek" u sebi i to lijek koji je nama doslovno višak,jer svatko od nas ima previše matičnih stanica i ništa nam se neće dogoditi ako doniramo jedan dio nekome kome će to spasiti život.
Prethodne dvije godine nekako su mi bile potrebne da to sve malo bolje shvatim i evo danas sam postala potencijalna donorica matičnih stanica.U izjavi za Tv sam rekla da je osjećaj fantastičan,a da će još bolji biti ako nekome budem mogla na taj način pomoći.
Za kraj bih samo rekla da u ovo vrijeme darivanja koje je pred nama, da darujemo jednu epruveticu krvi za tipizaciju tkiva za Registar krvotvornih matičnih stanica.
Kad sam se odlučila pisati blog,naravno morala sam mu dati naziv.Tu za mene nije bilo dileme,jedini koji se nametnuo sam od sebe kad sam ja u pitanju je bio "princess".Ne zato što se ja smatram nekakvom princezom,ili što tako živim,nego zbog značenja moga imena.Ovo pišem sada,a možda sam trebala u prvom postu.Ime Sara na Hebrejskom(židovskom) jeziku znači "princeza".
To me prati od rođenja,kada su moje roditelje,a kasnije i mene samu,sve do danas ispitivali o porijeklu moga imena i njegovu značenju.
Ime Sara su mi roditelji dali zato što im se sviđalo,a ne zbog njegovog značenja,a nema veze niti sa religijom i Starim zavjetom u kojem piše da se Abrahamova žena zvala Sara.
To sam isto čula sa raznih strana,ali eto ja sam samo Sara,koja ima svoju priču,ispričanu u ranijim postovima.Čak i ova fotografija ne prikazuje klasičnu princezu,niti religijsku,već jednu baš poput mene,koja voli spavati,ali ne na zrnu graška poput one iz bajke.
