Međutim kako ta komunikacija postaje opuštenija,srdačnija ili ja možda neznam pravi izraz za to,primjećujem određenu distancu kod nekih ljudi.Imam dojam kao da se boje neke normalne komunikacije samnom.Ja sam svjesna da se danas više nego ikad (ma koliko se pričalo o "ne ignoriraj,ne diskriminiraj" to se ipak na neki način osjeća u društvu.Zbog toga sam isto tako svjesna svog mjesta u društvu,ali kako sam odraslija sve više ta svijest da me se ljudi boje zbog toga jer nisam na nekom "njihovom nivou" ma što to podrazumijevalo,znam da neću moći ostvariti pravo prijateljstvo s tim ljudima.Govorim samo o prijateljstvu,jer mislim da se neki od tih ljudi boje samnom zbližiti,da se ja eventualno nebih u nekoga zaljubila.Iako do sad još nikad nisam bila zaljubljena,taj osjećaj mi je za sad nažalost nepoznat,znam da se nesmijem zaljubiti u nekoga od ovih ljudi kod kojih osjećam da su pomalo na distanci.Uostalom u takvu osobu se nebih niti mogla zaljubiti,jer znam, ja nisam za njih,odnosno oni za mene.Kroz odrastanje sam prošla dosta toga da znam gdje pripadam,ali se pitam do kad i koliko još te neke diskriminacije.
Pitam se kakvo smo mi to društvo i sve više se čudim kad pročitam da je netko u vezi s nekim tko ima nekakav hendikep.To je valjda toliko rijetko,kao kad pročitaš da je netko u našoj zemlji dobio posao.Već isfurana usporedba,ali takav dojam imam.Onaj frendovski hag & kiss ja mogu samo sanjati ubuduće,tako se pozdravljalo samo u početku,a sad s pola metra ili rukovanjem,kao da se prvi put vidimo ili da smo neki poslovni partneri.Nemogu vjerovat,ko' da imam neku "kugu" ili kaj.?
Dođe mi da nosim transparent na kojem piše "ljudi nebojte se neću se zaljubiti ako smo frendovi"
(vrijedi i za cure i dečke,jer kaj ja znam kaj si ko misli i brije).
sara
Nema komentara:
Objavi komentar