samo prijateljstvo

Evo nastavka na zadnji post.Vrlo je zanimljivo,barem meni dok razmišljam o tome kako su me neki frendovi iz kvarta počeli primjećivati,pa pozdravljati,pa onda pomalo samnom i komunicirati.Cijelo vrijeme mi je to godilo,čak ponekad i zabavljalo,jer se uvijek sjetim kako me do nedavno nisu niti primjećivali.Neke drage ljude iz mog djetinjstva isto neko vrijeme nisam vidjela i sada su se sasvim slučajno pojavili u mom životu.Povremeno se srećemo na nekim događanjima.Svaki susret je jako srdačan i onako rekla bih normalan,frendovski.
Međutim kako ta komunikacija postaje opuštenija,srdačnija ili ja možda neznam pravi izraz za to,primjećujem određenu distancu kod nekih ljudi.Imam dojam kao da se boje neke normalne komunikacije samnom.Ja sam svjesna da se danas više nego ikad (ma koliko se pričalo o "ne ignoriraj,ne diskriminiraj" to se ipak na neki način osjeća u društvu.Zbog toga sam isto tako svjesna svog mjesta u društvu,ali kako sam odraslija sve više ta svijest da me se ljudi boje zbog toga jer nisam na nekom "njihovom nivou" ma što to podrazumijevalo,znam da neću moći ostvariti pravo prijateljstvo s tim ljudima.Govorim samo o prijateljstvu,jer mislim da se neki od tih ljudi boje samnom zbližiti,da se ja eventualno nebih u nekoga zaljubila.Iako do sad još nikad nisam bila zaljubljena,taj osjećaj mi je za sad nažalost nepoznat,znam da se nesmijem zaljubiti u nekoga od ovih ljudi kod kojih osjećam da su pomalo na distanci.Uostalom u takvu osobu se nebih niti mogla zaljubiti,jer znam, ja nisam za njih,odnosno oni za mene.Kroz odrastanje sam prošla dosta toga da znam gdje pripadam,ali se pitam do kad i koliko još te neke diskriminacije.
Pitam se kakvo smo mi to društvo i sve više se čudim kad pročitam da je netko u vezi s nekim tko ima nekakav hendikep.To je valjda toliko rijetko,kao kad pročitaš da je netko u našoj zemlji dobio posao.Već isfurana usporedba,ali takav dojam imam.Onaj frendovski hag & kiss ja mogu samo sanjati ubuduće,tako se pozdravljalo samo u početku,a sad s pola metra ili rukovanjem,kao da se prvi put vidimo ili da smo neki poslovni partneri.Nemogu vjerovat,ko' da imam neku "kugu" ili kaj.?
Dođe mi da nosim transparent na kojem piše "ljudi nebojte se neću se zaljubiti ako smo frendovi"
(vrijedi i za cure i dečke,jer kaj ja znam kaj si ko misli i brije).

Nekako mi se čini da sam opet na nekom početku traganja za frendom ili frendicom,ali onom/onim pravim,jer ovo do sad je nešto,ali nikako normalno.Vidjet ću kako će se stvari dalje razvijati i hoće li doći do kakvih promjena.U svakom slučaju ja sam spremna na promjene,a nažalost već navikla i na distance,pa i diskriminaciju.

                                                                     sara

I ja sam tu

Evo nakon dosta vremena,novi post.Već duže vrijeme pokušavam shvatiti neke promjene koje sam primjetila,a odnose se na mene.Živim u kvartu u kojem sam išla u vrtić i školu i uglavnom su tu i svi ljudi s kojima sam se sretala sve te godine.Za većinu njih ja sam bila gotovo neprimjetna,sve do nedavno.Već sam pisala o tome da sam vrlo povučena i samozatajna osoba i vjerojatno sam zbog toga ljudima nezanimljiva.Većina mojih kolega s kojima sam išla u vrtić i školu bi prolazili pored mene kao da nepostojim.Najčešće su to ipak bili dečki.Jednostavno me nisu doživljavali,čak do te mjere da sam s nekima od njih svakodnevno išla istim putem do škole,a da me nikada nebi niti pozdravili ili odzdravili na moje "bok".Ja sam cijelo vrijeme primjećivala njihovu normalnu komunikaciju sa drugim frendicama iz razreda i kvarta i u sebi vrištala" i ja sam tu".
Na moju žalost s godinama sam se još više povukla u sebe,tako da sam kroz cijelu srednju školu prestala obraćati pažnju na to što me nitko ne primjećuje.
Prije nekoliko mjeseci su se stvari odjedamputa počele mijenjati,neki dečki iz kvarta su me počeli primjećivati i pozdravljati.Ostala sam u čudu, od kud sad ta promjena.Godinama ništa,a sad kao da nism više prozirna.Neki se nisu zadržali samo na pozdravu,nego čak izmijene koju riječ,onako usput.
Stalno razmišljam o tome ali nemogu još uvijek skužiti o čemu je riječ.U mojem ponašanju se ništa nije promijenilo,ostala sam ista kao i prije,tiha,mirna i povučena,no kod nekih je očito došlo do nekih promjena.Neznam dali je tu riječ o odrastanju ili nečem drugom,u svakom slučaju jako mi je to sve skupa zanimljivo.Osjećam se na neki način kao pobjednik.Svaki put kada me netko od tih ljudi koji me nisu doživljavali pozdravi ja danas u sebi vrištim "yesss" i gorim od želje da ih pitam gdje su bili do sada,jer ja sam cijelo vrijeme bila tu.

                                                                 sara